svaasta povijest
subota, 13.10.2007.
Bitka kod Dorileuma
26. lipanj 1097.g.
Bijesni križari nisu imali drugog izbora nego da nastave svoj put prema Jeruzalemu. Bizantski vojskovođa koji ih je nastavio pratiti zadovoljno se smješkao. Nikeja je opet u bizantskoj vlasti, a da skoro nisu ni prstom mrdnuli. Prvi grad na njihovom putu bijaše Dorileum. Križari su se na jednoj točki razdvojili. Braća Boullion, Raymond, Hug i Stjepan su otišli s jačom vojskom jednim putem, a Bohemud, nećak mu Tankrad i Tacitije utaborili su se kod Dorileuma sa slabijom vojskom.
Velika pogreška. U među vremenu Kilij Arslan skolpio je savez s Danišmedima, okupio vojsku koja brojaše 150,000 ljudi. Na čelu vojske stajaše sam sultan, turski princ Gazi i Hasan Danišmedski.
"Nešto mi ovdje nije u redu, nešto ne valja...", tiho šaptaše sam sebi Bohemud dok je nadgledavao utaborenje. Uočio je turske izvidničare kako se sakrivaju iza drveća. Bijaše užasni tiho.
1. srpanj 1097.g.
"Napadnuti smo!", povikao je netko. I doista, kao što je Bohemud predosjećao, tisuće i tisuće strijela padalo je prema njima. Bohemud izađe zaprepašten iz šatora. Vidio je kako turski konjanici prediru u kamp sjelući pritom neoružane ljude i zarobljenike.
"Vitezovi! Odmah! Defenzivna linija!", poviče i vitezovi formiraju vješto liniju obrane. Neki su vitezovi sakupljali ljude koji su se našli na udaru i dovodili ih u centar kampa. Žene su hitro sakupljale vodu za svoje vojnike.
"Gospodaru, strijele na mogu ništa vitezovima, no nači konji i pješadija su na punom udaru.", obavjesti neki vojnik Bohemuda.
"Više ništa ne možemo. Poslao sam glasnike po ostale križare. Nadajmo se da ćemo izdržati do njihovog dolaska."
"Povući čemo se do rijeke. Tamo je tlo premeko za turske konjske strijelce.", dosjeti se Tankrad. Bohemud pristane i naredi da se svi prebace do rijeke. Vitezovi napraviše krug oko nenaoružanih članova ekspedicije kako bi ih zaštitili. Kilij Arslan sve to ozbiljno promatraše s brda.
"Lukavo...", reče i rinčice mu se zaljuljaju. "Nastavite paljbu i zapamtite oni su agresori, a ne mi!"
Turski su se konjski strijelci maksimalno približili, no njihove strijele nisu bile tako učinkovite kao prije pola sata.
Uskoro se pojavi Godfrid sa 50 svojih vitezova. Tek toliko da bi maknuo pritisak sa Bohemuda dok se ne pojavi Raymond sa svojom velikom vojskom. Turci su postajali agresivniji i žrtve su se gomilale. Princ Gazi počeo je pjevati neku pjesmu pobjede, sve dok se nakon 7 sati bitke na obzorju ne pojavi Raymond i njegova vojska. Iznendaili su Turke koji su se počeli komešati i zbunjivati. Uskoro su se svi postavili na svoje pozicije.
"Danas, ako se to Bogu prohtje, bit ćemo bogatiji!", poviču vođe križara, misleći pritom na pljačkanje turskog kampa.
Turska pješadije bijaše relativno laka meta, no strijelci su i dalje, predvođeni Gazijem, bili problem.
"Gospodaru, nećemo se izvući!", reče netko Arslanu.
"Samo mirno...", zabrinuto će Arslan. U tom trenu začuje on iza sebe vriskove koji dolaze iz njegovog kampa. Papinski delegat, Adhemar, pojavio se sa papinskom vojskom i napao turki kamp, a ubrzo krenuše i na strijelce. Kilij Arslan se tresao od bijesa, gledajući kako Adhemar kolje njegove konjske strijelce. Sada su se križari svim snagama obrušili na Turke, koljući ih na stotine.
"Neeeeee!!! Vratit ćemo se! Vratiti!", vikne Arslan i povuče se s Gazijem i Hasanom s bojišnice.
Križari su pobijedili i opljačakali Arslanov kamp. Slavilo se cijelu noć. Arslan je u svom zamku smišljao novu strategiju.
Antioh je bio sljedeća meta.
petak, 05.10.2007.
Opsada Nikeje
6. Svibanj, Nikeja
"Evo nas!", poviče Godfrid svojoj braći i vojsci. "Nikeja će biti naša!" Čuju se veseli i uzburkani uzvici, braća se zadovoljno pogledaše. Prvi su stigli do grada koji trebaju osvojiti. No veselje se stiša kad se na obzorju pojavi još križarskih vojski predvođenih Bohemudom, Raymondom i Robertom.
"Mislili ste početi bez nas, je li?", šaljivo će Bohemud. Vojska se nasmije grohotom, a Godfrid nabaci kiseli smješak.
"Vrijeme je za osvetu Krista", fanatično će kao i uvijek Petar Pustinjak. Svi su bili veseli i željni borbe, ne znajući kako je Aleksije poslao vojsku koja ih prati od samog odlaska iz Konstantinopola. On nije ništa prepuštao slučaju. Čak je poslao i svog pomoćnika Manuela da bude s križarima.
Opsada je započela, a grad je lagano paničario. Htjeli su povratak Kilija Arslana koji nije križarsku prijetnju shvatio ozbiljno. Koštat će ga.
Na 10. dan opsade iznenađenjce iz grada.
"Napadaju nas!", vikne Eustah. Križari se brzo okupe s vojskama da vide što je posrijedi. Naime, mala vojska turskih braniča izletjela je iz grada njima u susret. Zadovoljni lakim plijenom, križari ih pokolju sve.
"Koja uživancija! Dugo se nisam tako dobro borio!", reče Bohemud.
"Ne trči pred rudo! Čekaju nas još mnoge bitke.", mirno odgovori Godfrid.
21. Svibanj, polja ispred Nikeje
Krv je ključala u bitci ispred grada. Osmijeh Kilija Arslana koji je zaskočio križare iza leđa, na poziv Nikejana, nije dugo potrajao. Poražen je. Povlačeći se natrag, ubrzo je shvatio da mu je cijela obitelj i imanje ostalo u Nikeji. Ako Križari uđu, gotovo je...
13. Lipanj, bizantski kamp
Polagano, Manuel je zakoračao u šator imperatora Aleksija. Ovaj ga je ugostio i objasnio mu njegovu misiju. Mudro je zborio "Križari ne smiju osvojiti Nikeju. Ako uspiju, ne samo da će spaliti grad, već će i dobiti vrijede zalihe hrane. Neće više ovisiti o nama. Koliko god mi bio neprijatelj, Kilij Arslan je pošten čovjek i obitelj mu zaslužuje slobodu. Ponudi gradu predaju Bizantu, Križarima ograniči ulaz na skupine od deset."
14. Lipanj, Nikeja
Ponosna se zastava zavijorila Nikejom, popraćena užasnim krikom prevarenih križara. Mogli su samo gledati dok je obitelj Kilija Arslana poslana natrag u sigurnost Sultana. Natočeni bijesom, Križari su nastavili svoj put, proklinjući Bizant i sve nevjernike.
utorak, 25.09.2007.
Carske spletke
Svibanj, 1097; Konstantinopolis
Napokon, prinčevi su stigli u carski grad. Raymond, papinski izaslanik Adhemar, Bohemud i nečak mu Tancred, braća Godfrey, Eustace i Baldwin, Robert Flanderski, Stephen i Hugh, mlađi brat Francuskog kralja. Pridružio im se i Petar pustinjak. Svi su oni primljeni u carske odaje, na sastanak s Aleksijem Komnenom.
Car je nervozno ušetao i, pročistivši grlo, progovorio, glasno i odlučno: "Dobrodošli branitelji pravde i dobra, ovaj je dan poseban za sve nas. Vrijeme je da se cijelo Kršćanstvo udruži u borbi protiv nevjernika s istoka. U znak zahvalnosti opskrbit ću vam hranu i vodu, za kojom toliko, vi umorni vitezovi, žudite." car je zastao i pogledao posebno u Bohemuda, svoga začetoga neprijatelja prije nastavka "Naravno, ne smijete zaboraviti svoju pravu misiju i zastraniti. Posebne odredbe Njegove Svetosti su da moja zemlja ostane moja, a osvojeni mi gradovi moraju biti vraćeni. Zato, sveti ratnici, položite zakletvu života, da ćete mi vratiti sve osvojeno i ne dirati u postojeće i car će vas carski nahraniti."
U dvorani je nastalo komešanje. Svi su dobro znali da će, ako ne prihvate ponudu i polože zakletvu, morati odustati od svoga pohoda, zalihe hrane su premale. Uz veliko nezadovoljstvo, svi su položili obečanje i otišli iz dvorane. Ostao je samo Raymond.
Polako je prišao caru i poklonio se: "Dobri care, imam prijedlog za vas.". Aleksije ga pogleda sa znatiželjom i potezom ruke mu gestikulira da nastavi. Tako on i učini: "Nema smisla da polažem ovu zakletvu kad imam još bolju ponudu. Bohemudu ne valja vjerovati, on je neprijatelj, pa čak ste i vi sami ratovali s njim. Moj je prijedlog, ujedinimo se protiv njega, kada sve ovo završi bit će ranjiv izvan svoje države, tada ćemo ga uništiti.". Osmijeh je pobjegao Aleksiju na lice. "Mudar si koliko i moćan." odgovorio mu je car "Prihvaćam".
Sve je bilo spremno za nastavak, vojske opremljene, duhovi visoki. Braća Boullion su se sumnjivo pogledavala oko samostalnog sastanka cara i Raymonda. Bohemud nije ništa slutio. Kilij Arslan je na istoku, sve je u prilog Krščanstvu. Prvi cilj je postavljen, Nicaea.
petak, 21.09.2007.
Prvi Holokaust
Ljeto, 1096.g.
Dok su barunske vojske, predvođene francuskim i flandrijskim vitezovima (Godfrid i njegova braća), kročile do Konstantinopola kako bi tobože pomogle Alekseju Komnenu u obrani protiv Turaka, u Svetom Rimskom Carstvu došlo je do stravičnih događaja.
"Sada je došao čas da poslušamo Svetog Oca i krenemo spasiti ovu Zemlju od nevjernika. Neka se pokaju i preobrate ili neka pate u ognju!", vikao je Emihon, rajnski osiromašeni grof. Njegova meta bili su Židovi, a vojska skupina pristaša Petra Pustinjaka.
"Misliš li da je ovo pametno? Papa bi se mogao naljutiti.", reče Volkmar, Emihonova desna ruka.
"Nikako. Kada je Urban pozivao na rat, rekao je da se moramo boriti protiv nevjernika. Nije rekao protiv Muslimana. I židovi su nevjernici. Petar nam je pričao o tome. Tko god se riješi Židova iz Carstva postat će vladar! To mu je Isus rekao.", reče Emihon.
"Ne pričaj gluposti. Time plaši puk, a ne mene. Ja znam bolje. Pred bankrotom si, a Židovi su jako imućni. Mirišiš mi na pljačku!", Volkmar će.
"Kao da si ti u boljem stanju. Ni novčića na računu nemaš. Zato šuti i pođi u bogatstvo.", reče Emihon i pošalje vojsku na Židovske kuće.
Vatikan
"Prokletnik! Šta mi vrijedi ubijanje Židova? Želim sve snage na Jeruzalem! Pošalji po Emihona i spali ga kao heretika!", derao se Urban i kazivao upute preferatiju Rajneru.
"Na zapovjed, Vaša Svetosti."
Tesalonika
"Tu ćemo se odmoriti i nastaviti ujutro. Uskoro bi trebali stići u Konstantinopol.", reče Baldwin.
"Ali gubimo vrijeme. Ostali će stići prije.", reče Eustah.
"Bez brige. Dok ste se vi tu prepirali ja sam se nagodio s bizantskim diplomatom. Aleksej će čekati dok mi ne dođemo.", lukavo se nasmiješi Baldwin.
"A skojim si novcima to platio!?", upita Eustah.
"Našim zadnjim."
"Krasno! Sad nam SVE ovisi o našem pohodu. Ako ne uspijemo osvojiti Svetu Zemlju gotovi smo!"
"Vjeruj u nas i u sebe! Uspjet ćemo!", i trojca braće ispiju vino.
Njemačka
Mainz, Cologne, Trier i Metz su pusti. Ali puni krvi. Emihon je ovdje već protutnjao židovskim kućama i pokrao ih u "Božje ime". Kada je došao do Wormsa zastao je. Otpor ovdje bijaše jak. Židovi su se ujedinili u dobru vojsku, no Emihonovi fanatici vođeni Petrovim riječima bili su pretvrd orah. Pobijeno je osamsto Židova. Oplajčkani, sliovani i poniženi. Emihon je još neko vrijeme pustošio mađarska sela, a onda se vratio u svoju pokrajnu. No ono što ga je tamo čekalo bilo je nazamislivo.
"Molim? Gdje su sve moje stvari?! Moja obitelj?", vrištao je Emihon pred praznim dvorom.
"Hihihi.", iz sjene izađe Rajner, Urbanova desna ruka. "Budalo, zar si mislio da možeš prevariti Boga i ne otići u Jeruzalem? Tvoja obitelj je u zatočeništvu, a stvari su odnesene u Vatikan." Iza zastora izađe 5 inkvizitora. "Emihone, daj meni ono što si osvojio pustošeći židovske kuće i podarit ćemo ti oprost i život."
"Ali kako ću onda ja živjeti?", zajeca Emihon.
"Kao seljak. Hahaha!", nasmije se Rajner.
Emihon je prihvatio ponudu, a on i njegova obitelj živjeli su do kraja života u bijedi i oskudju.
petak, 14.09.2007.
Pučki Križarski Rat
Travanj, 1096.g.
Petar Pustinjak sada je imao vojsku od 100 000 ljudi. Seljaci, žene i djeca. Bez ikakvih vještina i iskustva. Trebalo je sada proći Mađarsku i Beograd. Čuvši da je Walter Siromašni, takođe veliki fanatik i orator, prošao kroz te dvije zemlje uz čak malo pokradenih dobara, Petar je bio siguran u svoj prolazak. Sve je teklo kao po loju, a onda puče. Na marketu u Semlinu nastane svađa oko hrane između stanovnika i križara. Svađa se pretvori u krvoproliće u kojemu je ubijeno 4 000 Mađara. Petar je u bijesu prolazio kroz trupla znajući kako će Mađari sada poslati vojsku na njega.
"Pa kad smo već počeli, hajdemo dovršiti!", čulo se iz okrvavljene vojske.
"Kako to mislite?", pita Petar.
"Beograd!!!", počuju se urlici.
Petru se ideja svidjela. Hrane i opreme je ponestajalo, a do Konstantinolpla još je dug put.
Svibanj, 1096.
"Dolaze! Bježmo!", vikalo se beogradskim ulicama. Petar i njegovi vojnici približavali su se gradu koji će opljačkati.
"Ludost je započela.", reče beogradski namjesnik i prereže si grkljan.
Vatikan
Nervoza je rasla. Urban već danima nije jeo ni pio. Bio je jako uzbuđen zbog svoje objave koja bi mu mogla priskrbiti onakvo bogatstvo kakvo je imao legendarno bogati Krez Lidijski. Iako je on planirao poslati vojske u kolovozu, Petar i Walter čini se nisu mogli čekati. Urban je pustio to dvoje luda znajući kako su nevažni pijuni.
"Uskoro će se dići nacije Zapada i obnoviti nekadašnju slavu!"
Vitezovi
Godfridu i Baldwinu pridružuje se Eustah, njihov stariji brat. Trojce braća bila su spremna krenuti na put do Jeruzalema.
"Čuo sam vijesti da su Bohemud, Raymond i Robert krenuli.", reče Eustah
"Bohemud i njegovi momci žele sebi pripojiti zemlje za njihovo kraljevstvo, a Raymond nam je najveći protivnik. Najstariji je, najiskusniji i ,najvažnje, ima najveću vojsku.", reče Godfrid. "Baldwine ti ćeš ih sve držati na oku, a mi ćemo se pobrinuti za Alekseja i Bizant. Pošto on od nas očekuje da mu vratimo osvojenu zemlju, morat ćemo biti lukaviji i zadržati je."
"Sve u svoje vrijeme.", ustvrdi Eustah.
I tako krenuše.
Kolovoz, 1096.
"Vaša vizosti, ludim li je ili je to neki čudni prizot na balkonu."
Aleksej se ustane i pogleda prema van. Buka i vika. Tisuće i tisuće seljaka stigoše u Konstantinopol. Stigli su Petar i Walter.
"Onaj kojeg nazivaju pustnjakom želi vas vidjeti."
"Pozovite ga u moje odaje.", reče car.
Nakon 15 minuta u prekrasnu odaju uđe sivi i u zakrpama Petar.
"Vaša vizosti i uzvišenosti, znam kako izgledam i znam kako izgledaju ovi ljudi ored vašim vratima, ali isto tako znam da ste duboko u blatu." Car na te riječi digne obrvu. Shvati da petar nije budala.
"Zašto ste došli?", upita car.
"Došli smo se boriti protiv turaka nevjernika.", odvrati Petar.
Dvorjanici prasnu u smijeh. Jedino Aleksej ostane ozbiljan. Svi zašute. Car neko vrijeme promišlja, ali u misli ju upadne Petar.
"Care, sve što tražimo je prijevoz do Male Azije, hranu i vodu."
"Ali zašto bih vam ja to dao. Ta vi ste ipak samo običan puk. Tu ima žene i djece!"
"To prepustite meni. Na vama je samo financijska potpora. Zamislite kolio biste samo uštedjeli na našim skromnim zahtjevima naspram onih vitezova.", vješto kaže Petar. Car je sumnjao u sposobnosti ove vojske ali nije imao izbora. Do podneva su se Petar, Walter i njihovi ljudi ukrcali na bizantske brodove.
"Sretno!", reče Aleksej, a kćer mu Ana prevrne očima.
1096. Nicaea, Sultanov dnevnik
"Sultane! Sultane! Križarske su vojske prošle Helespont, ušli su u naš teritorij. Ima ih na tisuće!"
Uznemireni je Kilij odbacio pero i potrčao na prozor. Prizor koji ga je tamo dočekao bio je ujedno i zastrašujuć i smiješan. Gotovo stotina tisuća seljaka, žene i djece, marširalo je poljima pod znakom Križa. Jedan ih je čovjek u sivome pokušao vratiti natrag, vičući "Stoko, zar ne slušate Riječ Božju. Sve će vas pobiti!"
"To nije vojska!" uzviknuo je Sultan "Pokoljite ih!"
Vrata Nicaeae su se otvorila, seldžukska vojska pohitala van. 20 000 križara je pobijeno, ostali su odvedeni u roblje. Petar pustinjak je s malom preostalom vojskom pobjegao natrag u Konstantinopol, očekivajući prave vojske.
"Pogledaj ih!" pokliknu Sultan "Nedodirljive božje vojske! Križari mi nisu prijetnja. Okupite ljude, čeka nas novi rat s Danishmendima. Na istok!
nedjelja, 09.09.2007.
Križarski ratovi: Počeci
23. Kolovoz, 1071. Manzikert
"Sultane! Bizantska se vojska približava, car je na čelu! Što da radimo?"
"Ostavite malo vojske u gradu, ostalo povucite u brda. Car ne zna, ali pola vojske koje je poslao u izvidnicu ga je izdala. On će lako zauzeti grad, ali će se pohotiti, napasti će brda u želji da me ubije, tada ćemo ga dočekati s punom vojskom i pobijediti."
Tako je započela jedna od najvažnijih bitaka istoka, bitka koja će kasnije presuditi Bizantu i naposlijetku dovesti do Križarskog rata. Bizantski car Romanus IV. u očaju zbog Seldžukskih osvajanja na istoku, skupio je svu vojsku i krenuo u ekspediciju za oslobađanje Istočne Male Azije. Pošto je Bizantska politika vojske bila uglavnom slaba, te se sastojala uglavnom od plaćenika, prije bitke car je ostao bez pola vojske. Ostali generali nisu bili odani, što je naposlijetku dovelo cara u neugodan položaj, ostavljen na cjedilu protiv "Hrabrog Lava", Sultana Muhammada bin Da'ud Chaghri -a odnosno Alp Arslan-a.
26. Kolovoz, 1071. Brda blizu Manzikerta
"Care, ne možemo pobijediti, Turci se odbijaju boriti! Zaljetavaju se sa konjima, opale strijele i bježe! Trpimo teške posljedice, vaša meta, Sultan, ne bori se, već samo gleda s brda."
"Prokletnik! Povlačenje! Desno krilo neka me pokrije dok bježimo!"
Ali desno krilo, predvođeno izdajicom, imalo je drugačije planove. Brzo su pobjegli u logor, ostavivši cara nepokrivenog. Car je zarobljen i doveden pred Alp Arslana, preostala se bizantska vojska rasula po carstvu, bitka je izgubljena. Car je primljen carski, objedi, liječnici, Sultan je bio pravedan.
"Što bi ti učinio, Romanuse, kada bih ja bio doveden pred tebe kao zatvorenik?"
"Možda bih te ubio, ili te izložio u Konstantinopolu."
"Moja kazna je mnogo teža. Opraštam ti, i puštam te."
Tim je riječima oslobođen Romanus IV. Diogenes. Na povratku u Bizant bio je oslijepljen i portjeran od svojih zemljaka radi neuspjeha. Umro je od infekcije oka.
24 godine kasnije, mlada Anna Komnen promatra događaje pred Konstantinopolom i piše u Aleksijadi:
Godinu dana nakon Manzikerta, Alp Arslan je preminuo. Njegov nasljednik, Sultan Jalal, poznatiji kao Malik Shah, osvojio je Malu Aziju. Nakon njegove smrti, veliki Selcukular se razdijelio u mala kraljevstva, omogučivši Urbanu II. da neočekivano pošalje Križarski rat na nagovor Alekseja Komnena i napadne razdijeljene Turke na iznenađenje.
27. studeni.1095., Clermont
U saboru se čuo žamor. Nitko nije znao zašto je tu. Nitko nije znao zašto je Otto Lagerški, poznatiji kao papa Urban II., sazvao mnogobrojan sabor na brežuljcima Auvergnea pokraj francuskog Clermonta. Godfrid Bullionski i njegov brat Baldwin s velikim su nestrpljenjem čekali papu. Papa napokon izađe pred svjetinu. Svi ušute. "Iz zidina Jeruzalema i iz Konstantinopola, širi se strašna priča. Prokleta rasa, potpuno otuđena od Boga, napala je te kršćanske zemlje i opustošila ih mačem, požarom i krvlju." Nastane velik žamor. Urbanu je pogled gorio. "Silovali, sjekli, davili, palili, oskvrnjavali su!" Tada je papa krenuo rasplamsati francuske velikaše i vitezove. "O, hrabri ratnici, potomci nepobjedivih predaka! Zaboravite svu međusobnu mržnju, stanitge na kraj svojim razmiricama. Pohrlite prema Kristovu grobu, otmite tu svetu zemlju od njezinih ogavnih osvajača i sebi je uzmite."
"Deus Vult!", viknu i zagrme prisutni. "To je volja Božja."
"Umrite za križ i svi će vaši grijesi biti oprošteni i ići ćete u Kraljevstvo Nebesko!"
Godfrid i Baldwin odmah su našli korist ako odu u pohod! Novac!
Skupština se razišla, a papa sav znojan povukao u svoje odaje.
"Sjajan govor, car će vam biti prezahvalan, vaša svetosti.", reče bizantski ambasador i ode.
Alekseje Komnen nervozno se šetkao u svojoj palači u Konstantinopolu. S nestrpljenjem je čekao odgovor pape na njegov poziv za pomoć protiv Seldžuka.
Nakon što je izgubio teritorije u Maloj Aziji, zahvaljujući katastrofalnoj politici svojih predaka, Alekseje se morao obratiti najmrksijem mu čovjeku za pomoć. Njegova kćer Ana sjedila je na stolici, mirna i lijepa kao i uvijek. Ona će biti ključ spasenja carstva.
"Care, spas je tu!"
"Nadam se.", reče car.
U Francuskoj su za to vrijeme bili aktivni svećenici nahuškavajući ljude da se pridruže križarima. Petar Pustinjak bio je najaktivniji, skupljajući vojsku seljaka. Želio se on sam pridružiti križarima, a to je kanio preko Alekseja, zaputivši se u Konstantinopol. Bljeskala mu je fanatičnost i ludost u očima. Nervozno se kretao. Gledao je uzbuđeno svoju seljačku vojsku od 20 000 ljudi...
Francuski, flandrijski i normandijski velikaši okupljali su svoje profesionalne vojske, među njima i Godfrid i Badlwin koji su se na svojem imanju pripremali fizički i psihički za pohod koji će im donijeti nove posjede i "sreću". Godfrid je znao da će se, prije nego što uopće zauzme nove posjede, morati riješiti budnog oka Alekseja zbog kojeg službeno idu u rat. Plan je morao biti pažljivo pripremljen. Također će protiv sebe imati drugog velikog križara, Bohemida.
"Nas čeka mnogo posla, dragi brate."
Vojske su bile spremne. Sve su imale jedan cilj. Jeruzalem.
petak, 07.09.2007.
Križarski ratovi: Prolog
Dragi čitatelji, u sljedečim postovima donijet ćemo vam seriju povijesnih i društvenih materijala, spletki i ratova oko najkontroverznije teme čovječanstva - vjerskih ratova. Naša je namjera prikazati ovu temu što objektivnije, s obje strane. Nadamo se da ćete uživati i ponajviše nešto naučiti.
Prolog
Križarski su ratovi serija sukoba, odnosno ratova, od 1095. do 1291. Formalni razlozi rata su osvajanje Jeruzalema, ali tu se naravno krije i nešto više. Zarade, dogovori, politika, kao i u svako doba, igrala je najveću ulogu. Ovi su ratovi uzburkali emocije srednjeg vijeka, izazvali sukobe religija i nažalost, odnijeli ogroman broj žrtava. Neki su pronašli korist, neki pad, čovječanstvo je uglavnom dobilo još jedno krvavo poglavlje školskih uđbenika.
